Važnost prepoznavanja osjećaja za dječji razvoj

Osjećaji – važan dio nas

Sve što doživljavamo tijekom života, od najranije dobi, popraćeno je našim osjećajima. Osjećaji nam pomažu obraditi svoja iskustva, usmjeravaju nas u prilagođavanju na okolinske zahtjeve, pokazuju nama i drugima oko nas što nam se sviđa, što nas smeta, što nam nedostaje.

Osjećaji su nam dani s razlogom, stoga je vrlo važno od malena učiti djecu kako ih prepoznati, uvažiti te na primjeren način iskazivati.

Osjećaji – temelj učenja

Ako iskreno pogledate u svoja sjećanja, uočit ćete kako ste najživlje i najdetaljnije zapamtili upravo situacije koje su bile popraćene snažnim osjećajima. Gledate li oduševljenje malenog djeteta koje otkriva nešto novo (po prvi puta gleda cvijet ili leptira, uživa u glazbi i pleše, kuša neko novo jelo i sl.), možete uočiti snažnu emocionalnu komponentu tog trenutka. Isto tako, i situacije koje djetetu donose neugodu, stres, frustraciju ili ljutnju (npr. bol, strah, gubitak, odvajanje od roditelja i sl.) snažno su emocionalno obojene te ih dijete vrlo burno doživljava. Mala se djeca boje vlastitih snažnih osjećaja, te u tim situacijama trebaju oslonac odraslih (npr. kod snažne ljutnje). Stoga je važno da odrasli točno znaju što činiti, oni trebaju ostati mirni i pomoći djetetu razumjeti što se zbiva te mu biti podrška dok snaga osjećaja ne prođe. (npr. “Vidim da si sada jako ljuta, čini mi se da si i ti željela tu igračku?”). Ukoliko dijete umjesto podrške tada doživi i roditeljsku burnu reakciju (npr. viče, prijeti, brani djetetu da se ljuti), bojat će se i svojih i tuđih snažnih osjećaja, a to nikako nije u interesu djeteta.
Dijete uči cijelim svojim bićem, i vjeruje svom cjelovitom doživljaju. Zbog toga je iznimno važno da roditelji, članovi obitelji i profesionalci koji rade s djecom (odgajatelji, učitelji, treneri) uče i vježbaju primjećivati i svoje i djetetove osjećaje; da ih uče imenovati, prihvatiti, uvažiti, razumjeti te na kraju i kontrolirati ih odnosno birati način kako da ih iskazuju. To je dugotrajan proces, uči se iz mnogih svakodnevnih situacija, a djeci je pri tome potrebno vođenje i pomoć odraslih.

Osjećaji i kvalitetna komunikacija

Odakle krenuti? Jednostavno, prvo primijetiti emocionalni doživaljaj kod sebe te reći djetetu što se nama osobno sviđa, a što ne, što nas veseli, a što brine, što nas smeta, plaši ili ljuti. Nadalje, pratiti djetetove reakcije, empatijski reagirati i pomoći mu da usvoji rječnik osjećaja (“Vidim da ti se sviđa ova lopta”, “Veseli te kada primiš poklon?”, “Izgledaš mi zabrinuto, da li te nešto muči?”, “Vidi kako si stisnuo šakice i lupaš nogom, jaako si ljut?!” i slično). Razgovor o osjećajima u napetoj situaciji povećava bliskost i razumijevanje te znatno smanjuje rizik od nepoželjnih ponašanja.
Učeći djecu korištenju osobnog govora (Ja volim/ne volim, Ja hoću/neću….), kod njih postavljamo temelje jasne, nenasilne i kvalitetne komunikacije. Ukoliko djecu učimo međusobnom uvažavanju, razumijevanju i prihvaćanju u svim situacijama, stvaramo temelje za izgradnju svijeta punog čovjekoljublja i mira.

Linit-ova igra “Osjećaji”

Prva stepenica u emocionalnom opismenjavanju upravo je prepoznavanje različitih osjećaja kod sebe i kod drugih. Prvenstveno promatrajući izraze lica (kako osoba drži oči, obrve, usta), dijete postaje svjesno te može stečeno znanje prenijeti u svakodnevne situacije.

Didaktička igračka “Osjećaji” napravljena je upravo stoga da djeca, manipulirajući prirodnim materijalom, osvijeste različite osjećaje te ih povežu s odgovarajućim izrazima lica.

Ova igra omogućava djetetu učenje na više razina:

  • Prepoznavanje fizičkih značajki izraza lica kod različitih osjećaja
  • Povezivanje osjećaja s vlastitim iskustvom (kroz razgovor odraslih s djetetom, npr. “dječak je sretan; kada se ti tako osjećaš?”)
  • Stvaranju novih kombinacija izraza lica, čime je moguće proširiti rječnik osjećaja na različita raspoloženja ili stanja, a i potiče se dječja kreativnost
  • Slažući lica, dijete može proraditi neka iskustva doživljena u vrtiću ili u vlastitom domu
  • Omogućava grupno učenje te uočavanje razlika među ljudima u emocionalnom doživljavanju i reagiranju (grupa djece složi različita lica pa odgajatelj može voditi razgovor njima – npr. “Djevojčica je jako tužna, što mislite da joj se dogodilo?” pa povezati sa djeci poznatim situacijama npr. “u našoj grupi znamo da Emu jako ljuti kada joj netko sruši kockice; a Anu to ne smeta, nju smeta ako joj netko kaže ružnu riječ; Sanju pak smeta ako nema mjesta za stolom s njenim prijateljicama” i sl.)

Preporuka: Budući je poznato kako su dječje socio-emocionalne kompetencije temelj cjelokupnog učenja, ali i osnova budućeg mentalnog zdravlja, od iznimne je važnosti od najranije dobi započeti s emocionalnim opismenjivanjem. Djeca uče čineći, ali i promatrajući nas odrasle kako se nosimo sa izazovima života. Zato je svijest odraslih o vlastitim osjećajima preduvjet i zrelom vođenju djece u tome smjeru. Pa neka vam na tom putu bude sretno, a igračke poput ove u tome će nam svima pomoći.

Napisala: Ivana Sošić Antunović, prof. psihologije, stručni suradnik – mentor